Komentari i pitanja

Ispunite kontakt formu svojim podacima i komentarima ili pitanjima.

+ =
 

GDJE SE NALAZIMO?

 

EUROPA

Položaj Republike Hrvatske u Europi

HRVATSKA

Položaj grada Požege u Republici Hrvatskoj

POŽEŠKA ŽUPANIJA

Položaj grada Požege u Požeško-slavonskoj županiji

POŽEGA

Položaj Gimnazije u Požegi
 
gimnazija menu
 

Učenički radovi » Literarni radovi » Trenutak u prosincu

Zadnja izmjena: 04.04.2011. u 09:18

Andrea Baričević, II.e pozvana je na državnu smotru Lidrano 2011. s kratkom pričom "Trenutak u prosincu". Odvojite trenutak i uživajte u ovom literarnom radu!

Trenutak u prosincu

 

Šaputavi žamor naglo je prekinulo izlizano cviljenje šarki i nepostojana tišina nepovratno se prosula po linoleumu.
Zaustavljeni trenutak motoričnog toka melodije i misli neko vrijeme visio je u Zamisli da su ljudi linije. Jedinstvene, osobne linije, svaki od njih; zamisli da se cijeli svijet u cjelokupnom trajanju i sa svime živim nacrta samo linijama na jednom velikom prozirnom papiru.gustome zraku, zadržan u svim hladnim i gotovo nezainteresiranim pogledima gostiju, raspršen u pucnju prsta kada su se vratili svojim prigušenim razgovorima. Jednim pogledom obuhvatila sam cijelu izduženu i polupraznu prostoriju ispunjenu jednostavnim pokućstvom i uspjela uhvatiti bakreni odsjaj kovrča osobe donekle skrivene od ostalih, pomalo nagnute nad hrpom iscrtanih bilježnica. Meko sjedalo pokraj nje uskoro je bilo popunjeno, ali vršak olovke još uvijek je odsutno grizla, u potpunosti koncentrirana na vlastitu viziju. Kada se sjetila podignuti pogled, opet uperen kroz mene kao da zapravo nisam tu, sve što je darovala bilo je lagano kimanje glavom i titraj usnica za nagovještaj smiješka.

Ponekad postojim tek toliko da posjedujem vlastitu sjenu.

I dok mi priča o novostima u ovome zapuštenom gradu kojeg sam ostavila tako davno da me njegovi stanovnici više ne prepoznaju, usprkos ravnodušnosti što je to već odavno postalo obostrano, svojevrsno promrmljam pokoju riječ kada je to potrebno i gubim se u svemu. Više ne postoji ona i ukorijenjeni tragovi osamljenosti i dugački prsti uvijeni oko komada grafita. Više ne postoji vrijeme koje neumoljivo klizi poput crvene tekućine u nezačepljeni slivnik.

Ali postoje teške pahulje koje zatrpavaju uske ulice i gradske svjetiljke koje glume reflektore nad njihovom neobjašnjivom koreografijom. Postoji zarobljena toplina i zrak koji udiše petnaestak ljudi istovremeno, tako sinkronizirano da se upitam nije li sve ovo već unaprijed dogovoreno. Postoje prigušena svjetla gotovo zaboravljenog kafića koja bacaju svoj prah na zidove boje pjenastog cappuccina, izmjena povjerljivih informacija i poneki izmaknuti smijeh. Postoje mirisi koji se miješaju međusobno i stvaraju jedinstvenu aromu čokolade, vanilije, cimeta, kave, višnje i borovnice. Postoji veliki žućkasti pas skutren do stolice svog vlasnika, s čupavim krznom i jednim otvorenim okom u iščekivanju povratka kući, koji barem zna da ga poslije ovoga nešto čeka. Postoji šalica s okrhnutim rubom i izblijedjelim motivima ispred mene, napunjena čajem od šipka, i njezina para koja se uvija u neisprekidanu spiralu i stapa s nevidljivošću života. I postoji tišina negdje tamo daleko, i isprepletena skladba koju se rijetki potrude čuti, a za kojom sada čeznem više od pretvaranja da sam dio ovog nerazumljivog svijeta.

Ali u jednom trenutku ona me iznenada uhvati za podlakticu, i znam da će mi pokušati objasniti zašto me je pozvala.

I pokušavam shvatiti. Gledam u sve te narisane crteže i nedovršene skice stvarnoga svijeta. Vidim miješanje boja; sve one koje postoje i koje ja nikada ne bih našla u koži ili naborima grubih tkanina. Promatram zarobljeni dah bića u ugljenu, temperama i raznim vrstama papira kojima ne znam ime ni podrijetlo. Sjene koje se ne čine bitnima, tanke i deblje konturne crte, njezin pamtljivi stil u toploj teksturi i oštrim obrisima. I nagomilane detalje, sitnice koje meni promaknu jer nikada nisam naučila gledati kao ona. Ona, koja vidi ono bitno čak i kada bih se zaklela da ga nema.

Objašnjavam ti da u našemu svijetu ne postoje vječne paralele. Svaka linija počinje od barem jedne druge, i svaka linija mnogobrojno puta dotakne nasumične pojedince. „Nisi me zvala da bi mi pokazala svoja umjetnička djela, koliko god bila predivna.“ Tiho sam prošaptala ono očito, pretenciozno se udvarajući tišini, kao da se ne usuđujem pokloniti svijetu išta više od šapta. Pokazala je na zbunjujuću sliku nebrojivih crta, debelih i tankih, ravnih i valovitih, isprekidanih, kratkih, dugih, spiralnih, kromatskih, nekromatskih i raznih drugih karakteristika, te meko pokrenula glasnice.

„Zamisli da su ljudi linije. Jedinstvene, osobne linije, svaki od njih; zamisli da se cijeli svijet u cjelokupnom trajanju i sa svime živim nacrta samo linijama na jednom velikom prozirnom papiru. Svaka interakcija s nekim, svaka riječ ili utjecaj nekoga odražava se na oblik i karakter naše linije, mijenjajući njezin tok ili osobinu, a sve te crte koje su postojale, koje postoje i koje će postojati neprekidno stvaraju to veliko umjetničko djelo.“

Pokušala sam je pogledati izravno u oči, ali nije mi dopuštala. Nastavila je istim onim jasnim i neprekinutim glasom, uvjerena da će se misao nepovratno izgubiti ako je prekinem.

„Ali, jednom utisnuta, linija se više ne može obrisati. Ne postoji ultimativna gumica koja bi izbrisala ijednu promjenu ili grešku za kojom bi stvaratelj linije mogao žaliti. Čim tinta dotakne prozirnu ravninu papira, gotovo je; ali savršenstvo stvaranja leži upravo u njegovoj nesavršenosti.“

Maknula sam njezinu ruku s moje i gotovo nesvjesno se udaljila, izbjegavajući ikakav direktan dodir. Stisnula sam oči čim sam osjetila gorčinu kako se kovitla i hrani negdje duboko u meni, spremna prsnuti na nesigurnu površinu čim pronađe slabu točku.

„Što pokušavaš reći?“

I tada me konačno pogledala. Ne kao da je visoka stolica pokraj nje prazna i da zamišlja nepostojeću osobu. Nešto u zelenim očima postalo je duboko, a njezine riječi su se spretno uvijale oko mene, zarobljavajući me na utješan način.

„Objašnjavam ti da u našemu svijetu ne postoje vječne paralele. Svaka linija počinje od barem jedne druge, i svaka linija mnogobrojno puta dotakne nasumične pojedince. Neke dotakne jedanput, neke nekoliko puta, nekima se uporno vraća, a s nekima teče postojano i istim smjerom, dodirujući se gotovo cijeloga svog trajanja. Ali čak i ako ta linija pokuša izbjegavati sve ostale linije, ne može izbrisati sva ona prijašnja težišta, križanja i utjecaje. Čak ni ako prestane teći.“

I dok tiha glazba stopljena s kretnjama, udisajima i prije svega životom nastavlja svirati u pozadini, ona s nježnim osmijehom izgovara trivijalne riječi, tiho me ostavljajući u slijepoj masi črčkarija koju su uzalud nazvali mojim postojanjem.

„Ponekad je samo potrebno promijeniti boju.“

Autor: Andrea Baričević, II.e
 
Dodaj na Facebook Objavi na Twitter-u
Pregledano puta: 200466
 
Srpanj 2019
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
 
 
 
Izvannastavne aktivnosti E-dnevnik za učenike E-dnevnik za nastavnike Sustav e-učenja Evaluator Nikola Tesla DAR*MAR GEL Učenički radovi Inicijalni testovi Bivši učenici