Učenički osvrt na putovanje u Dubrovnik

Ne volim pisati članke u kojima trebam iznositi svoje misli objektivno ili one u kojima trebam navoditi datum, vrijeme i mjesto, zato ću si (i) ovoga puta dopustiti da vam predstavim grad gdje je more najmodrije, grad koji odiše poviješću, grad u kojemu su papirnate novčanice kao papirnate maramice (barem u mom slučaju) te grad čijom se čistom ljepotom ne mogu mjeriti ni sva srebra, a ni sva zlata – Dubrovnik.

ČETVRTAK

„Leđero“ u Dubrovnik

Kofer je trebao biti spreman već u 22:00 jer je autobus kretao u 23:00 prema zajedničkom dogovoru. Naravno da tada nije bio spreman i naravno da sam bila u nedoumici koje bih tenisice ponijela (jer „izgled je uvijek ispred udobnosti“ – Terezija Tomić, 16. ožujka 2023. ). Vjerujem da je svima pakiranje bilo doista spontano i bez opterećenja, nismo niti imali vremena previše razmišljati jer je bio četvrtak, tipičan školski dan. U busu smo svi već bili  u 22:40 sati. Osim krugovaca s Gimnazije, bilo je tu i učenika Katoličke gimnazije kao i dvije cure koje nisu pripadale niti jednom od navedenog, osim možda ovog dijela „s Gimnazije“ (pogodite tko). Kao što svi znamo, najveća poveznica KG-a i GimPoz-a je profesorica Vera Ćuže-Abramović koju ne da moramo navesti kao našu pratnju, već i kao glavnu osobu kojoj trebamo iznijeti zahvale za ovakvo prekrasno putovanje. Naravno i ravnateljici, dr.sc. Vesni Vlašić, koja je također donijela ugodnu atmosferu i zajedno s profesoricom Verom povećala koeficijent feminiteta u busu (24:2(+2 ako računamo vozače busa)). Put je bio dug, no ne mogu ga baš opisati. Naime, sklopila sam oči u Derventi i lagano ih otklopila u Trebinju jer smo stali i morala sam…jesti, naravno. Jedino čega se sjećam bila je radijska stanica koju smo slušali i koja je emitirala poprilično interesantan žanr (sjetite se gdje smo). Iza Trebinja slijedila je granica i novih 45 nepotrebno izgubljenih minuta.

PETAK

Pretežak kofer

Kada smo stigli ispred Gimnazije u Dubrovniku (koja usputno rečeno, gleda na more, nikakva ljubomora) bilo je vrijeme za kofere. Nakon što smo uzeli kofere, slijedilo je upoznavanje (mislim na ono uživo jer smo virtualno već svi bili obavili #instagram). Izgledali smo svi kao da čekamo upute „jer smo generacija Z“ (ne trebamo dalje objašnjavati). No, naravno kada nam je kliknulo da bismo se za početak trebali pozdraviti, dalje je sve išlo glatko. To je također bio trenutak kada sam shvatila da mi je kofer pretežak i da je vani čak 20 stupnjeva. Tu uskaču Dubrovčani koji su kao pravi domaćini prihvatili sve te silne kofere (u kojima su, opet usputno rečeno, bile kobasice, rakije i ostali slavonski ugljikohid…simboli). Odnijeli su nam ih uza skaline te smo ih pohranili u učionici. Slijedile su kratke prezentacije te službeni dio samoga projekta na kojemu smo radili (Barokni dvorci Slavonije i Dubrovački ljetnikovci).

Prvi susret s golubovima

Dva-tri tjedna prije odlaska pričala sam s nekoliko cura iz četvrtog razreda na hodniku. One su me, naime, upozorile na (khm khm) golubove. Moram priznati da sam na samo dubrovačko tlo stupala već s laganim oprezom, no nevjerojatno je koliko su golubovi priviknuti na ljude te koliko se ne boje interakcije s istoimenim živim bićima.

1

Osim golubova, koji su izgleda bili samo meni atrakcija, posjetili smo cijelu staru gradsku jezgru (koju ćemo mi svatko zasebno, vjerujem, u ta tri dana obići još jedno 102 puta). Stara gradska jezgra obuhvaća gradska vrata Pile, veliku Onofrijevu fontanu, Placu (Stradun), Orlandov stup, crkvu sv. Vlaha, Katedralu i ostalo. Osim kulturnih detalja, Terezija je morala kročiti u suvenirnice, a neću niti isticati da smo morali u njih jer od dolaska u Dubrovnik sam cvilila za konavokama (koje sam na kraju i kupila za 14 eura, jeej). Nakon razgledavanja, toga dana posljednje nam Galerije, svi smo se uputili svojim privremenim domovima.

2kg više!

Obitelj u koju smo došle Ena i ja je bila predivna. Odmah prvi dan dočekao nas je pravi šveds…dubrovački stol! Na večeri smo imali dvije vrste ribe, 3 vrste priloga i 4 različite salate. Za desert smo jeli palačinke koje će postati i odličan noćni (ili jutarnji?!) obrok kasnije toga dana. Sve silne delicije spravljala je majka djevojke koja nas je ugostila. Na večeri smo još upoznali njezinog oca kao i nonu. Atmosfera je bila prava obiteljska, kao da se znamo godinama!

SUBOTA

Skaline i hlače sa širokim nogavicama

Inače, nisam osoba koja dobro predviđa i očito nisam osoba koja razmišlja (unaprijed, a bome ni unazad) te sam s obzirom na to za obilazak gradskih zidina obukla ni više ni manje – trapez hlače. Da, osjećala sam se kao princeza jer sam svaku stepenicu prolazila držeći svoje hlače kao kakvu prekrasnu dugu haljinu. Zidine su nešto nevjerojatno. Znam da ne pišem recenziju za Tripadvisor, no ako ste u mogućnosti posjetiti ih, definitivno to učinite (osim ako ste klaustrofobični ili ako se bojite visine jer uzrokuju oboje). Nakon zidina, svi zajedno smo otišli gledati nastup folklornog društva koji su (kao da su znali) izveli i nekolicinu naših kontinentalnih plesova, no i (meni dugoočekivani) linđo (nema veze s Vuicinom pjesmom). Slijedio je Knežev dvor, a onda put u botanički vrt u Trsteno. Tamo smo se zadržali čak dva sata. Vidjeli smo nevjerojatne zlatne ribice u fontani, a neki od nas su jeli i doista nasumične plodove s drveća (svi su živi, jedna čak i tipka na laptopu sada).

6

Srđ

Nakon navedenih mjesta koje smo posjetili, otac djevojke koja je ugostila Enu i mene, odveo nas je na Srđ – popularni vidikovac s kojega se vidi cijela bivša Dubrovačka republika kao i otoci nasuprot istoimene. Pogled je bio prekrasan, a meni nekako i sjetan jer je to bio posljednji „izletić“ u Dubrovniku. Simpatično mi je i interesantno kako smo krenuli razgledavati iz unutrašnjosti i onda smo na kraju imali pogled na sve posjećeno kao da smo zaokružili ovo kratko putovanje.

Autobus rijetko kada čeka

Nakon večere koja je opet bila izvanredna (znam da nisam spominjala, no i doručkovali smo kao obitelj samo što me je večera iz dana u dan oduševljavala), slijedio je desert – dubrovačka rožata. Tripadvisor Terezije Tomić opet preporučuje i zahvaljuje mami. Nas desetero našlo se u jednom baru na dubrovačkoj periferiji gdje smo proveli izričito ugodno vrijeme.

3

Kako noćni život u Dubrovniku kratko traje, nas smo se četiri nakon bara uputile u centar kako bismo posjetile Porporele jer smo Ena i ja silno željele vidjeti. Na bus skoro nismo stigle jer je raspored vožnje autobusa u Dubrovniku specifičan (ali ušle smo, doduše trčeći).

2

3

NEDJELJA

Kući se treba dovući

Moja baka zna često reći, nakon što se vratim subotom iz grada, jednu slatku frazu „navečer vila, ujutro ______ (pečenka, ali živa)“. Upravo je tako bilo, no što je tu je, moralo se krenuti doma. Tješile smo se kako ćemo spavati u busu, no bilo je previše dojmova koje smo morali razmijeniti, a san nije dolazio na oči. Put kući je bio dulji od samog puta za Dubrovnik čemu se čudim jer obično mi bude obrnuto, no zato krivim granice i preduga čekanja na njima. U Jablanici smo stali na ćevape, gdje smo sreli bus pun Požežana. Kako je svijet mali! Nakon ćevapa, u autobusu je bio mir jer nakon jela zavladala je poslijepodnevna spavaonica. Došli smo otprilike oko 22h umorni, ukočeni, ali srca punih topline i misli punih dubrovačkih avantura.

P.S. Ako želite više ovakvih članaka, platite mi još putovanja. Šalim se, naravno, još jednom zahvaljujem profesorici Veri, organizatorici ove razmjene i putovanja o kojemu ćemo, vjerujem, još dugo pričati. Veliko hvala i profesorici Ivanki Lilić, našoj suradnici i organizatorici s juga. Od srca hvala svim obiteljima koje su nas primile i uljepšale ova tri kratka, ali izričito slatka dana.

Tekst: Terezija Tomić, 3.a

Više fotografija na poveznici: https://we.tl/t-wKFsarJhuF