Denis Ćosić, dvadesetdvogodišnji pjesnik i bivši učenik požeške Gimnazije, gostovao je u knjižnici 12. prosinca 2019. godine. Povod njegovom posjetu bilo je predstavljanje zbirke pjesama “Crveno prije sutona” za koju je ove godine dobio Gorana za mlade pjesnike, najprestižniju nagradu u Hrvatskoj koju mladi i tek afirmirani pjesnik može dobiti. Evo što nam je rekao...

Četiri je godine prošlo otkako je Denis Ćosić maturirao u požeškoj Gimnaziji. Ponovni dolazak na “domaći teren” stvara mu, priznaje,  laganu nervozu jer će ga slušati i njegovi profesori. Tu je i mlađa publika, sadašnji učenici Gimnazije, kojoj se dosada nikada nije obraćao.

Denis je počeo pisati vrlo rano, prije petnaestak godina, a iza sebe ima dvije zbirke pjesama i dvije nagrade (Goran za mlade pjesnike i nagrada na pjesničkim susretima u Drenovcima). No, je li i na koji način školovanje u Gimnaziji obilježilo njegov dosadašnji životni put?

U sjećanju su mu predavanja umirovljene profesorice hrvatskoga jezika Slavice Toman. Ta predavanja opisuje kao specifična i intenzivna. Tu je također i rasadnik budućih književnika GimLit, literarna skupina profesorice Kristine Lešić. Općenito je volio čitati. Ne toliko lektirne naslove, već alternativne. Nisu ga toliko zanimala kanonska djela, više suvremenija. Svi bismo voljeli više čitati djela koja imaju doticaja s današnjim životom.

Vratimo se književnim nagradama. Denis smatra da u Hrvatskoj ima previse bespotrebnih nagrada. Nije precizirao. Goran za mlade pjesnike svakako nije jedna od takvih. Riječ je o nagradi i priznanju koje mu je otvorilo put u književni svijet. To mi je ogromna motivacija za dalje i još uvijek je pod dojmom. Bravo za Denisa! Želimo mu još mnogo uspjeha u daljnjem kročenju književnim svijetom.

Denis trenutno živi i studira u Dubrovniku. Rođen je u Njemačkoj, odrastao je u Požegi. Doživljaji Požege poprilično su mu pesimistični. Jednom je prilikom izjavio: „…to je crna rupa koja vas guta toliko sporo da mazohistički uživate u tome… Mrtva točka bez ičega. Ljudi su izmoreni, oronuli, jednom nogom u grobu… Mladi nemaju budućnost…“ Zanimalo nas je kako život u  idiličnom gradiću može biti toliko pesimističan!? Argumentira to činjenicom da su ljudi ovdje klonuli duhom zbog ekonomskog stanja u Hrvatskoj i zbog prepreka u zapošljavanju.

Je li u Dubrovniku štogod bolje?

Ljeti jest, zimi nije. Dubrovnik živi od sezone, a nakon sezone, opet melankolija. Ipak, smatra da je Dubrovnik bogatiji grad i kao takav može dati veće mogućnosti mladima za uspjeh i razvitak. 

Otkrio nam je da najviše voli kad mu netko priđe i kaže da je pročitao njegovu pjesmu, a ona ga je podsjetila na nekoga ili nešto. Voli osjećaj da je njegov tekst nekomu pomogao. To je najveće zadovoljstvo književnog stvaranja, jer, kako kaže, književnost ima terapeutski učinak. Također ističe komunikaciju s publikom kao jedan od najdražih trenutaka.

I na kraju riječ dvije o vlastitoj poetici. Denis kaže da je nezahvalno govoriti o vlastitoj poetici. U svakoj zbirci ima eksperimentiranja, svakoj je zbirci pokušao drugačije pristupiti. Želio je stvoriti svijet koji funkcionira sam za sebe po svojim vlastitim pravilima. Nada se da će svaku iduću knjigu pisati s tom mišlju u glavi.