Armin Pavić je bio hrvatski književni povjesničar i prevoditelj. Studij klasične filologije i slavistike završio u Beču 1864. Radio je kao gimnazijski profesor, a od 1877. bio je profesor hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kojega je bio i dekan (1882. – 83. i 1894. – 95). Bio je i rektor Sveučilišta (1896. – 97.), redoviti član JAZU (od 1874.) i saborski zastupnik (1884. – 1906.). Objavljivao je kazališne i književne kritike u mnogim časopisima, najčešće u Viencu, a za ediciju Stari pisci hrvatski priredio je djela I. Gundulića i J. Palmotića. Poznat je po tome što se uključio u raspravu o podrijetlu Gundulićeva Osmana. U početku je tvrdio da su ga napisala dva pisca, a poslije se priklonio stajalištu o postojanju dvaju manjih spjevova koji su tek naknadno spojeni u jedan. Sličnu je tezu zastupao i u raspravama o podrijetlu pjesama o boju na Kosovu, tvrdeći kako su one odlomci iz jedne veće tekstovne cjeline, vjerojatno epa. Takve su Pavićeve teze zasigurno nastale pod utjecajem Wolfovih pretpostavki o genezi Homerova epa. Jedno od njegovih prvih djela, Historija dubrovačke drame (1871.), zajedno s monografskim raspravama o I. Gunduliću (Estetička ocjena Gundulićeva Osmana, 1879.; Postanje Gundulićeva Osmana,1913.) i J. Palmotiću (Junije Palmotić, 1883.), zanimljiv su književnopovijesni prinos istraživanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti. Jedan je od značajnijih književnih povjesničara starijega naraštaja, koji se odmaknuo od usko filološkoga pristupa književnoj građi i krenuo putem sustavnijega književnopovijesnog istraživanja. Od njegova prevoditeljskoga rada treba istaknuti prijevode Anakreontove lirike u Viencu te vrstan prijevod Aristotelove Poetike s iscrpnim komentarima.