Josip Pavičić je hrvatski književnik. Za vrijeme I. svjetskog rata bio je na galicijskoj fronti, odakle se vratio kao invalid. Diplomirao je 1928. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio kao činovnik. Novelama se javio u periodici 1930-ih. Zbirka novela iz života ratnih invalida I. svjetskog rata Memento (1937., prošireno izdanje Crvenim slovima, 1946), ujedno kritika društvenih i političkih prilika u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova, bila mu je zaplijenjena i uništena. Objavio je i više djela za djecu i mladež (Poletarci, 1937.; Koliba u vrbiku, 1939.; Djeca majke zemlje,1946.; Kamena kolijevka, 1950.; Staza kroz stoljeće, 1951.; Što pričaju dan i noć, 1959., i dr.) te autobiografski roman o djetinjstvu Knjiga o davnini (1959).