Dana 7. studenog 2025. godine učenici trećih i četvrtih razreda pogledali su predstavu Ćelava pjevačica Eugenea Ionesca u Gradskom kazalištu Požega. Osvrt na predstavu napisala je učenica 4. razreda jezičnog smjera Marija Maglajić (Medijsko-novinarska skupina).

Autorski tim:

Autor teksta: Eugene Ionesco

Režija: Anica Tomić

Asistent režije: Matko Trnačić

Glume: Anabela Sulić, Petar Sekelez, Ana Lanšćak, Gabriela Redžić, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić/ Matko Trnačić

Rasvjeta: Goran Krmpotić

Ton: Dario Hak

Inspicijent, majstor scene: Renato Pok

Garderobijerka: Ljiljana Rodić

PRODUKCIJA: Gradsko Kazalište Požega, studeni 2025.

Apsurdan život modernog čovjeka

Kako je kada brak izgubi smisao, kada ne možemo pronaći više doličnih tema za razgovor s partnerom i kada se sve pretvori u apsurd? Upravo o ovakvim provokativnim temama progovara Ionescov dramski prvijenac Ćelava pjevačica. Njegov dramski tekst satirični je prikaz postupnog raspada komunikacije te tjeskobe koja se krije iza naizgled savršenog građanskog kućanstva. U takav antiteatarski prikaz uvela nas je jedna od najznačajnijih hrvatskih redateljica, Anica Tomić uz asistenta režije Matka Trnačića. Predstava, ili ono što je ostalo od klasične predstave, mogla bi biti aktualnija danas, no što je bila 50-ih godina prošlog stoljeća.

Predstavnici tipičnog engleskog građanskog sloja, gospodin i gospođa Smith, provode večer u svome dnevnom boravku raspravljajući o banalnostima svakodnevice: ručku, vremenu, posjetima i poznanicima sve dok njihova razgovorna rutina ne preraste u grotesku. Ubrzo im se pridružuju gospodin i gospođa Martin, par koji u početku ne prepoznaje jedno drugo, da bi nakon apsurdne razmjene zaključili kako su u braku. Taj trenutak, pun ironije i besmisla, Ionesco koristi kako bi razotkrio ispraznost ljudskih odnosa i komunikacije koja više ništa ne prenosi. Uskoro dolazi i vatrogasac, simbol besciljnog traženja smisla u svijetu bez značenja, čije priče i pitanja ne vode nikamo, već dodatno pojačavaju osjećaj kaosa. Kroz njihovu međusobnu zbrku, ponavljanje i gubljenje logike, predstava se pretvara u pravi verbalni vrtlog. Na kraju, sve se raspada uključujući glavne elemente tradicionalne drame; jezik, likovi, sama struktura drame te ciklus počinje ispočetka. Ćelava pjevačica, koja se nikada ne pojavljuje na sceni, ostaje metafora praznine i odsutnosti, kao da Ionesco poručuje da smisao, baš poput nje, uopće ne postoji.

Već spomenuto na početku, ova drama mogla bi se lakše aktualizirati danas. Besmislen svijet bez govornih razmjena, a one koje su u optjecaju itekako su banalne i suvišne. Besvjesno ponavljanje, otuđenje i gubitak identiteta suvremenog čovjeka dovodi nas do apsurda, življenja makinalnog života. No, osim problematike otuđenja i banalnosti razgovora, u predstavi (i u svakodnevnom životu) izloženi smo i problemima pretjeranih i nekontroliranih, gotovo životinjskih nagona i potreba iskorištenih u pogrešne svrhe, bračnoj nevjeri koja je još uspješnije prikazana vještom inverzijom spolova likova, ali i prisnosti samih međuljudskih odnosa koji su vidljivo narušeni. Vizualno dramatična i ritmična predstava mladog ansambla savršeno je dočarala takvu zaglupljujuću atmosferu modernog života.

Na koncu, na nama je hoćemo li prihvatiti apsurd i nastaviti živjeti makinalnim životom slušajući besmislene razgovore. Nažalost, sve više je primjera iz prošlosti koji su nekada bili tek plodovi piščeve imaginacije, a danas su naša gorka stvarnost. Iako su se uvjeti života uvelike poboljšali s naglaskom na tehnološki razvitak, ostaje pitanje čovječjeg (ne)razvitka. Koliko god humoristična ova predstava bila, morat ćete se složiti da krije puno bolniju istinu koje naše čovječanstvo još nije spremno prihvatiti. Ako želite proširiti vidike i upoznati novi svijet teatra ili bolje rečeno antiteatra pogledajte Ćelavu pjevačicu i ništa će vam biti jasno. I za kraj poručila bih svim gledateljima i čitateljima: Dobrodošli u svijet apsurda!

Tekst: Marija Maglajić, 4.e

Foto: Gradsko kazalište Požega